Zovem se Nevena Popović. Imam 42 godine. I prvi put nakon mnogo godina imam hrabrosti da kažem – zaslužujem ljubav. Pravu ljubav. Onu koja ne boli, ne guši, ne zabranjuje i ne ucenjuje.
Godinama sam bila u braku koji me lomio iznutra. Ne fizički – ali psihički, svakog dana. Imala sam muža koji mi nije dozvoljavao da živim svoj život. Prijateljice? “Raspikuće”. Izlasci? “Kakva si ti žena, majka, domaćica.” Svaka poruka je bila ispitivanje. Svaki osmeh – razlog za sumnju. I tako, polako, dan po dan, počela sam da nestajem. Kao da me više nije bilo.
U početku sam ćutala, verovala da će se promeniti. Opravdavala ga. Govorila sebi da sve žene prolaze kroz to. Ali duboko u sebi znala sam – ovo nije ljubav. Ovo je kontrola. Ovo je zatvor sa zlatnim ključem.
Otišla sam. Teško, slomljena, uplašena. Ali sam otišla. Iako sam godinama živela u tišini, u strahu, u osećaju da nisam dovoljna – danas sam ovde. I ne tražim sažaljenje. Ne tražim bajku. Tražim nekog ko će me gledati kao čoveka, a ne kao vlasništvo.
Imam 42 godine. Imam smeh koji nisam delila godinama. Imam rane koje polako zarastaju. I imam srce koje još zna da voli. Samo sada biram mudrije. Biram nekog ko će želeti da me čuje, da me razume, da mi bude partner – a ne čuvar.
Ako si čovek koji zna da ljubav nije dominacija, već podrška… Ako umeš da poštuješ slobodu, nežnost i snagu jedne žene… Ako veruješ da i posle svega možemo graditi nešto iskreno… Onda možda pričamo istim jezikom.
Jer ja, Nevena, imam 42 – ali dušu koja tek sada diše punim plućima.
