Ja sam Jovana, imam 51 godinu.
Prošla sam kroz život koji mnogi danas ne bi izdržali. Dok su drugi gradili domove, porodice, ja sam gradila sebe – komad po komad, rana po rana. Nisam imala sreće u ljubavi… ili možda nisam naišla na onog pravog? Možda sam verovala pogrešnim ljudima. Možda sam se davala onima koji nisu znali da vole.
Ne stidim se svoje prošlosti – ona me je naučila da budem žena kakva sam danas: čvrsta, ali nežna. Umorna, ali puna nade. Sama, ali spremna da volim.
Godine mnogima znače samo broj. Meni su one dokaz da srce nikada ne stari.
Svi oko mene su govorili:
„Kasno je.“
„Prošla ti je mladost.“
„Ko će sad ženu u tim godinama?“
Ali ja ne tražim savršenstvo. Ne treba mi princ na belom konju. Treba mi čovek – običan, normalan, dobar čovek. Koji će da me zagrli kada me strah, da mi drži ruku u tišini, da zajedno popijemo kafu ujutru, da ćutimo na terasi i gledamo nebo, da se nasmejemo bez razloga.
Danas, posle svega, želim živeti u dvoje.
Hoću da kući ne dolazim sama. Hoću da neko kaže:
„Tu sam.“
Hoću da imam sa kim da podelim i lepe i teške dane.
Ako si gospodin koji veruje da ljubav nema rok trajanja…
Ako ti nije važno koliko imam godina, već koliko imam ljubavi u sebi…
Ako želiš ženu koja će te poštovati, slušati, podržati…
onda možda tražimo jedno drugo.
Javi mi se.
Možda nas je život čekao baš ovde – u ovim godinama, kada znamo šta hoćemo i koliko ljubav vredi.
Jovana, 51 godina. ❤️



