Nekad misliš da je sve u redu, jer je još uvijek tu. Spava pored tebe, kuva kafu, čeka da dođeš s posla. Ne prigovara, ne pita previše. Ali baš tada… možda je već počela da te ostavlja. Polako, u sebi.
Žena ne ode uvijek kad prestane da voli. Ponekad ostane, jer se nada da ćeš je ponovo primijetiti. Da ćeš jednom, ničim izazvan, upitati kako je. Da ćeš je zagrliti bez razloga. Da ćeš je pogledati kao nekad, kao kad si je tek upoznao.
Ali danima ništa. Samo rutine. Samo pitanja bez osjećaja. I žena to sve upija. Ćuti. Ne zato što joj je svejedno, već zato što je predugo pokušavala. Jer žene vole tiho, ali i prestaju voljeti na isti način – tiho.
Odlazak ne izgleda uvijek kao kraj. Nekad izgleda kao tišina poslije ručka. Kao pogled u stranu dok joj govoriš. Kao noć bez “laku noć”. Kao poruka koju nisi poslao, jer si mislio da imaš još vremena.
A istina je – nijedna žena ne odlazi tek tako. Samo nauči da živi bez tebe, dok si ti još uvjeren da je sve na svom mjestu.